“Naplaćena premija u osiguranju opterećena je velikim izdavanjima za brojne institucije – Agencija za osiguranje BiH pliva u živom blatu – Sistemski rizici sastoje se od nepoštivanja evropskih smjernica u razvoju osguranja – Nedostaje znanja o tome šta je to osiguranje, šta ono znači za državu, za regiju, za gospodarstvo a šta za čovjeka pojedinca – Treba ustrojiti zakonsku regulativu koja je potrebna i primjerena bosanskohercegovačkoj industriji osiguranja – Nemamo dovoljno stručnog kadra za savremeno obrazovanje i rad u industriji osiguranja – Liberalizacija je proces koji treba doći, ali mislim da se za nju moramo bolje pripremiti”
Razgovarao: Zlatko Vukmirović
Gospodine Šain, kakvo je Vaše mišljenje o aktuelnom trenutku industrije osiguranja u Bosni i Hercegovini? Gdje smo u odnosu na zemlje sa kojima se obično želimo porediti?
– Kakvo je državno i političko uređenje Bosne i Hercegovine, takvo je i osiguranje u BiH. Jednom ocjenom, kompleksno i dosta neracionalno. Državni ustroj i ustroj osiguranja, dva entiteta i distrikt, dvije agencije na entitetskom i jedna na državnom nivou, čitav niz institucija u industriji osiguranja kao što su biro zelene karte, zaštitni fondovi na entitetskom nivou, aktuarska društva na entitetskom nivou… Dakle, više od deset institucija egzistira u industriji osiguranja, pored 27 osiguravajućih društava i jednog društva za reosiguranje. Sve to jasno pokazuje koliko je kompleksno i neracionalno uređenje industrije osiguranja u BiH. Ako pođemo od toga da svi oni faktički žive od naplaćene premije, onda možemo vidjeti i koliko je generalno ta naplaćena premija u osiguranju opterećena raznim vrstama izdavanja za sve te institucije i za sve one koje treba platiti pored osnovne isplate osiguranog iznosa zbog kojeg i postoji industrija osiguranja. A postoji jedna tvornica koja se naziva osiravajuće društvo ili po pravnoj legislativi, društvo za osiguranje. Dakle, sve je kompleksno i neracionalno a svi regulatori, a mi imamo dva entitetska regulatora i jedan koordinirajući na državnom nivou, kao i svi politički subjekti opravdanje za to nalaze u Dejtonskom mirovnom sporazumu i uređenju BiH.
Ipak, argumentirano tvrdim da Dejtonski mirovni sporazum nije kočnica ako mi racionalno promišljamo i želimo urediti industriju osiguranja u Bosni i Hercegovini. To je samo izgovor političara i onih koji žele imati utjecaj na osiguravajuća društva i industriju osiguranja pozivajući se na Dejton. Jer, Dejton nas ne sprečava da usvojimo identične normativne akte na nivou entiteta, Dejton ne sprečava da imamo profesionalan rad krovne Agencije za osiguranje u BiH. Riječ je jednostavno o rezultatu političkih odnosa.
Jedan od ciljeva zbog kojih je 2004. godine osnovana Agencija za osiguranje u BiH bilo je usklađivanje pravne regulative između entiteta sa regulativom Evropske unije. Ali, profesionalno je tužno i neracionalno koliko politika sprečava normalan rad Agencije za osiguranje BiH. Zahvaljujući politici i entitetskim dogovorima, ona je praktično paralizirana. Ja nisam arbitar ali Agencija za osiguranje BiH kao institucija koja bi trebala da koordinira i omogućava normalan rad faktički ne radi. Ona pliva u živom blatu.
KADIJA TE TUŽI, KADIJA TI SUDI
Ko njom ustvari upravlja?
– Pazite, čak kada bi se ona posmatrala sa čisto naučno-stručnog stajališta, u njoj postoji sukob interesa jer članovi Upravnog odbora Agencije za osiguranje BiH su direktori entitetskih agencija. Dakle, jednostavno, po onoj narodnoj: kadija te tuži, kadija ti sudi. Sami sebe kontroliraju, reguliraju i donose ocjenu o tome.
Ja o tome mogu govoriti jer sam prvi predsjednik Upravnog odbora Agencije za osiguranje u BiH. Da budem vrlo otvoren, postao sam to na poticaj OHR-a jer kada je u aprilu 2004. godine donesen zakon, rečeno je da će za šest mjeseci u punom kapacitetu proraditi Agencija za osiguranje BiH. Ali do 2006. godine ona ništa nije uradila i tada je OHR pokrenuo inicijativu da se počne raditi i tada je meni i nekolicini ljudi sugerirano da se prijavimo na natječaj za Upravni odnor. Prošli smo propisno svu regulativu da bismo to postali, ali čim je OHR malo digao ruke od toga, nakon tri godine, mi koji nismo željeli da potpišemo za stranke smo bili praktično uklonjeni. To je činjenica. Dakle, ponovit ću, za ovu zemlju je tužno i potpuno neracionalno da je moć politike nad industrijom osiguranja tako velika.
Tu, profesore Šain, dolazimo do pitanja rizika u sektoru osiguranja. Upravo je taj upliv politike u ovu oblast vjerovatno prvi i najveći sistemski rizik. Da li sam u pravu?
– Da. Sistemski rizici sastoje se upravo u tome da se ne poštuju međunarodne ili bolje reći evropske smjernice u razvoju osguranja. Moć politike nad strukom je tolika da je rad onih koji bi o tome trebali voditi računa, dakle državne Agencije, jednostavno paraliziran. Ja to otvoreno govorim i apsolutno stojim iza svojih riječi.
Drugi sistemski rizik je što na posebne načine, koji nisu uvijek u skladu sa zakonom, imamo veliki međunarodni utjecaj na industriju osiguranja u BiH. Pogledajmo ko su danas najznačajnija društva za osiguranja i ko većinski upravlja njima. Međunarodni faktor. Najrazvijenija društva za osiguranje u Bosni i Hercegovini dolaze iz Austrije i Hrvatske, zatim na trećem mjestu je Srbija. Moramo se upitati da li mi imamo znanja, mogućnosti i sredstava da imamo i jake domaće snage na tom terenu.
Tvrdim da imamo i znanja, imali smo i sredstava, ali nam jednostavno iz političkih razloga nije bilo omogućeno da ta domaća znanja, da domaća novčana sredstva i ostalo dođu do izražaja. I tu se može govoriti o jednom posebnom sistemskom riziku.
U takvom ambijentu onda se javljaju i posebni operativni rizici. Dakle, izvlače se valutni rizici i ostali rizici a temeljna je stvar nerazvijena svijest kod ljudi koji odlučuju o osiguranju. Nedostaje znanja šta je to osiguranje, šta ono znači za državu, šta za regiju, šta za gospodarstvo, šta za čovjeka pojedinca. Dakle, jednostavno nemamo dovoljno znanja i to je temeljna poruka zbog koje sam zajedno sa svojim prijateljem napisao knjigu o osiguranju imovine i lica namijenjenu menadžerima, kako bi se menadžeri upoznali šta je to osiguranje. Jer, žalosno je da oni koji donose zakone na državnom i entitetskom nivou te vlade koje bi trebale da ih provode, te bitne zakone ne provode na javnim preduzećima. Javna je činjenica da javne firme, npr. željeznice Federacije BiH ili RS, Elektroprivreda…, nisu osigurane po propisima ili uopće nisu osigurane. A zakon jasno kaže, sve institucije koje se bave, između ostalog, prevozom ljudi ili dobara, moraju imati obavezno osiguranje. Dakle, ako željeznice nisu osigurane, onda se pitamo nose li sa sobom tolike rizike. Šta radi vlada u sprovođenju zakona? Ne želim da napadam vladu, ali stalno ukazujem na to da jednostavno nemamo dovoljno kapaciteta. Sistemski rizik je i u tome što, recimo, ni naša regulatorna tijela, entitetske agencije, pored državne Agencije, nisu do kraja stručno osposobljena i što i na njih politika također ima veliki utjecaj.
STRAHOVI INSTITUCIONALNIH INVESTITORA
U uređenim društvima osiguravajuće kuće su snažan investicijski faktor, pokretačka snaga, podrška razvoju. Zašto to kod nas ne funkcionira?
– Ne funkcionira jer u svijetu su društva za osiguranje glavni kreatori u industriji osiguranja i zato ja njih i nazivam tvornicama osiguranja. Oni generiraju novac. Osiguranje mora proizvoditi generalnu sigurnost a ne nesigurnost. Ali nije samo do osiguravajućih društava to što ona kod nas nisu institucionalni investitori, kako se nazivaju. Jednostavno, okruženje u kojem ona rade im to ne dozvoljava. Na primjer, poslije 2007., 2008. godine kako je obznanjena, mada je prije nastala, svjetska finansijska kriza proizvela je ambijent da društva za osiguranje na svijetu, a posebno u BiH, faktički i nemaju gdje posebno plasirati sredstva. Recimo, prije 2008. godine prosječna referentna kamatna stopa na evropskom finansijskom tržištu bila je 3,5 – 4%. Danas je ona, tačnije već tri godine, 0%. Dakle, ako neko stavi na depozit pare, ne može ništa zaraditi. Čak je kod dobrih banaka prisutna negativna kamatna stopa, znači mora se čak i platiti za deponovana sredstva. U BiH, ako bi neko stavio na depozit po viđenju te pare, on faktički ne može ništa zaraditi na tome. Ako oroči, to su opet jako mala sredstva. Pošto kod nas finansijsko tržište, prvo tržište novca gotovo da ne postoji, a tržište kapitala je, kako se to popularno kaže, plitko i malo, faktički se nema gdje posebno investirati. Ili ako se investira, bilo je čak i finansijskih promašaja, investicijskih promašaja. Za primjer, ako je neko uzeo dionice Elektroprivrede BiH i kada su one bile na vrhuncu svoje „moći“ plaćao ih je između 150 i 160 KM. Danas su one ispod 20 KM. Dakle, ako je neko za novčana sredstva životnih osiguranja koja su po ročnosti najduža kupio te dionice, on je faktički izgubio. Kamatne stope na obveznice ili trezorske zapise koje emituju sada uglavnom vlade RS, Federacije ili kantonalne vlade, to su male kamatne stope.
Još jedna bitna stvar je da suptilno dio tog novca preko kćerki, odnosno preko majki od kćerki, odlazi van granica Bosne i Hercegovine preko raznih oblika. O čemu govorim jasno je ako imamo situaciju da vodeće kuće po svojoj finansijskoj snazi uglavnom potiču iz Austrije, Hrvatske, Slovenije, Srbije. Malo je bosanskohercegovačkih društava i ona imaju poseban suptilan finansijski bonitet, o čemu se ne bih izjašnjavao. Dakle, govorim o suptilnom finansijskom bonitetu i ona jednostavno i nemaju dovoljno sredstava da bi ih mogli posebno plasirati. Nešto se plasira ali to nije dovoljno da one svoja finansijska sredstva mogu do kraja oploditi.
Kako treba pročistiti, kako jačati industriju osiguranja Bosne i Hercegovine?
– Po mom mišljenju, redoslijed je sljedeći: Na prvom mjestu je da zakonodavac angažira stručne ljude i da oni naprave zakonsku regulativu koja je potrebna i primjerena bosanskohercegovačkoj industriji osiguranja. Ona ne može biti linearno ista kao u razvijenom svijetu jer ne možemo mi uzimati kriterije kao razvijena Evropa, kao Njemačka, Italija…, i insistirati da imamo identičnost s njima. Ali moramo im se postepeno približavati, u cijeloj ekonomiji pa tako i industriji osiguranja. Kupovna moć naših ljudi, čak i da imaju svijest, jednostavno nije dovoljna. Zatim, bitno je suptilno razvijati svijest kod svih stanovnika u BiH, objašnjavati im šta je to osiguranje.
Da smo pravovremeno razvijali svijest kompletnog stanovništva i menadžera o osiguranju, imali bismo najmanje 50% manje problema u penzionom i zdravstvenom osiguranju. Zato apelujem i počeo sam razgovore sa udruženjima društava za osiguranje u Federaciji BiH, da započnemo proces finansijske pismenosti samo u sferi osiguranja. I to bukvalno od vrtića, obdaništa, od roditelja, od osnovne i srednje škole. Jer, vidite, nigdje u BiH nema u srednjoj školi predmeta iz oblasti osiguranja, za razliku od drugih zemalja u kojima je to normalan predmet, posebno u ekonomskim školama. Još uvijek imamo i fakulteta koji trebaju to da izučavaju, ali toga nema u dovoljnoj mjeri. Generalno, moramo raditi na razvijanju svijesti, razvijanju stručnih i naučnih saznanja da bi ovo oživjelo. Samo ako tako sistemski budemo radili, nećemo biti poslušnici i samo prepisivači onoga što se dešava u savremenom svijetu u koji naše pare suptilno odlaze.
Meni je žao što je u prvih 10 godina po završetku rata, mimo zakonskih propisa iz BiH, otišlo stotine miliona maraka u inozemstvo na osnovu životnih osiguranja. Niko nije to sankcionirao, a trebao je. I zato je mene jedan veleposlanik nazvao personom non grata u jednoj od zemalja, neću navesti kojoj, jer sam ukazivao i direktno ga upitao „Kako vaša zemlja može dozvoliti da svakog vikenda u vašu zemlju iz BiH idu koferi gotovog novca“. To vrijeme je, hvala Bogu, prošlo. Sad se sve to vratilo u neke okvire i moram reći da je pozitivan trend u iščišćavanju industrije osiguranja. Ali je sve još uvijek premalo, presporo a moglo bi se daleko više rješavati. Samo da politika da više prostora struci.
KAKO DA POSTANEMO „PISMENIJI“
Vratimo se za kratko na potrebu povećanja nivoa finansijske pismenosti u sferi osiguranja. Rekli ste u tom smislu pokrenuti inicijativu sa udruženjem osiguravatelja. Ko bi još trebao tu reagovati, na koga apelirati?
– Pazite, za svaki takav potez bi trebalo da odobrenje da regulator, a to su entitetske agencije. Kada sam vidio da to teško ide preko regulatora, nedavno sam obavio jedan razgovor sa predstavnicima Udruženja društava za osiguranje Federacije BiH. Pokušat ćemo nastupiti zajedno sa onima kojima je to posebno interesantno, a to su osiguravajuća društva, nažalost sada na entitetskom nivou, kako bismo razvijati tu vrstu pismenosti. Ponavljam, da bismo realizali taj projekat, potrebna je saglasnost regulatora, entitetskih agencija za nadzor osiguranja koje su, pored toga što su regulator, i nadzorni organ. Startat ćemo dakle u Federaciji, a smatramo da ovo treba biti sistemski način opismenjavanja a ne da to bude ad hoc ili bez znanja regulatora. Vjerujem da će oni to prihvatiti jer svima je u interesu da sve više imamo osiguranih lica i osiguranih preduzeća.
Koji su još operativni rizici?
Operativni rizici, pored ovih sistemskih koji imamo, a to je nerazumijevanje vlade i preveliki strani utjecaj itd, dakle loše okruženje u kojem djelujemo, i mala kupovna moć ljudi i neznanje. Mi nemamo dovoljno stručnog kadra za savremeno obrazovanje i rad u industriji osiguranja. Imamo divnih primjera i u BiH, ali sva su ta znanja došla faktički izvana.
Zašto moramo raditi na jačati na kapacitetima ljudi koji rade u struci? Reći ću vam svoj lični primjer: Prije tri mjeseca sam otišao da osiguram stan. Prije svega, nisu me opomenuli da mi ističe ugovor, dok vi u savremnom svijetu dobijete obavijest. Niko me, dakle, nije upozorio, nego sam ja vodio svoju evidenciju i zaključio da je vrijeme da obnovim polisu. Odem u kancelariju, a platit ću jednokratno gotovinom, dakle koristim najkonzervativniji način plaćanja. I pita mene službenica, ko je vama prošle godine naplatio ovu premiju. Kažem, ne sjećam se, neko u ovoj istoj kancelariji. Kaže ona, bogami ja to nisam, kolega je to sigurno radio, on je otišao na godišnji odmor, dođite za 20 dana. Dakle, mene službenica iz kancelarije šalje kući. Kažem – ne mogu da vjerujem, vi ste u srednjem vijeku. I pitam je, a ko će pokriti rizik tih 20 dana pošto mi prekosutra ističe ugovor. Kaže ona, ma neće vam se ništa desiti, doći će kolega možda i za 15 dana. E takva osoba bi u savremenoj industriji automatski dobila otkaz. Ona vrši depropagandu, odvraćanje od osiguranja.
Normalno bi bilo da su me barem 2-3 puta upozorili, poslali obavijest na e-mail, sms, itd., pozvali da obnovim osiguranje, ja njih molim i tražim produženje osiguranja. U tome se krije i faktički egoizam koji oni imaju, dodatak na plaću, po broju naplaćenih polisa. Ona je solidarna sa svojim kolegom, neće da uzme njegovu proviziju, jer će onda on uzeti njenu i slično. To su ti operativni rizici. Ili, drugo, ako još uvijek nemaju dovoljno razvijenu informacionu tehnologiju, urađene softvere, vi čekate nekoliko dana da dobijete neki obračun i tako dalje. Dakle, ima mnogo tih operativnih rizika ili fiktivno zaposlenih ljudi ali to se u privatnim društvima normalno smanjuje. Naša domaća su bila antipropaganda produktivnosti rada.
LIBERALIZACIJA NA NAŠ NAČIN
Interesantno poglavlje koje je sve aktuelnije je i liberalizacija u sektoru osiguranja. Šta možete reći o tom procesu?
– Počet ću sa primjerom: U svijetu je inače liberalizacija normalno prisutna kod visine cijene premija, ali oni tu imaju razrađen sistem. Hrvatska je prije nekoliko godina relativno nespremna ušla u tu liberalizaciju i imala je prve godine velike finansijske gubitke. Jer, tu se ispoljava mnogo toga, od toga kakvu imamo poslovnu etičnost do toga koliko poštujemo normative koje smo sami donijeli i propisali. Liberalizacija se više zagovara u Republici Srpskoj nego u FBiH, ali pod utjecajem ovih međunarodnih faktora i mi ćemo u Federaciji početi sve više pričati o liberalizaciji.
Opet, ja argumentirano tvrdim da smo mi donedavno imali drugi, nelojalan oblik liberalizacije koji apsolutno nije bio utemeljen na pravnim regulama nego na nekoj proizvoljnosti i nelojalnosti takmičenja. O čemu se radilo? Pošto je inače dominirajući oblik osiguranja u BiH – autoodgovornost, dešavalo se gotovo gdje god dođete, u koju god osiguravajuću kuću, dobivali ste odmah ponudu od 50% bonusa, iako za to niste imali zakonskog prava. Jednostavno, ja sam pravio jedan primjer, došlo je jedno društvo sa strane u Sarajevo i bavilo se osiguranjem prije 4-5 godina. Radi čitatelja ću zaokruživati cifre: ako je polica osiguranja trebala biti 500 KM, vi ste automatski dobivali 50% popusta, dakle 250 KM. Da bi osiguralo što više polisa, to društvo je izmislilo jednu kriminogenu igru koja se sastoji u tome – ko god dođe da plati, i ako plaća gotovinom, taj je bio dobitnik posebne nagrade tog osiguravajućeg društva. Govorili bi „vi ste naš hiljaditi osiguranik… dobijate 100 KM“ a to bi govorili svakome i to su dobijali svi. Dakle, vi njima 250 KM, oni vama odmah vrate u koverti 100 KM. I vi ste onda faktički platili 150 KM. Od 500 KM koliko je trebalo naplatiti to društvo, ono je efektivno naplatilo 150 KM, ali je dobilo na masi. S druge strane, u svijetu ukupni troškovi kada se uračuna ta tehnička ili neto premija, to je do 20%. Kod nas su u to doba bili 50%. E sada, ako su troškovi rada osig. društva 50%, dakle od 150 KM, 75 ide na troškove, a 75 na isplatu osiguranih slučajeva. Da se taj isti recept primijenio na 500 KM, bilo bi 250 – 250. Dakle, vidi se koliko je tog nestručnog i zlonamjernog načina rada bilo štetno za industriju osiguranja. Takva liberalizacija je bila na djelu i, da budem iskren, dok sam bio predsjednik Stručnog savjeta Agencije za nadzor osiguranja FBiH, mi smo zajedno sa udruženjem društava za osiguranje u FBiH uveli jedan potpuno novi režim praćenja tog sistema, kako se stručno naziva „bonus malus“. Bilo je velikih protivljenja kod nekih osiguravajućih društava, ja sam čak dobivao i anonimne poruke prijeteće sadržine na mobitel, kao ko sam ja da se u to petljam itd., itd., mada sam po službenoj dužnosti, kao predsjednik stručnog savjeta ili nadzornog odbora, bio zadužen za to, to je bio dio mog posla. Ništa od tih prijetnji se nije ostvarilo, ali mi smo uveli u red da se sada jednostavno, preko informatičkih veza uvezanog sistema, prati tačno kada ste se osigurali, gdje ste se osigurali, da li ste imali šteta. Taj sistem bonus malus je u najvećoj mjeri sada ispoštovan, što je ojačalo finansijsku stranu osiguravajućih društava. Pogotovo što su društva za osiguranja među sobom prećutno prihvatala, iako su javno potpisala da nema plaćanja autoodgovornosti na rate a gotovo svi su davali na rate uz određene, dodatne, poklone. E ta provizija koja je bila nelegalna, išla je do 40% onome ko donese takvo osiguranje. To je siječenje grane na kojoj se sjedi, i to je unutrašnje krvarenje industrije osiguranja i ne da joj da ide naprijed.
Sada imamo liberalizaciju, novo zagovaranje. Međutim, postavljam jedno stručno pitanje: Imamo li dovoljno statističkih podataka da znamo u kojem obliku možemo i koliko ići sa tom liberalizacijom? Smatram da još uvijek nemamo dovoljno argumentirane snage za takvo nešto, pogotovo što imamo veliki broj i sudskih sporova oko visine naplate štete i kašnjenja u naplati štete jer jednostavno ima puno sporova oko toga kada se ima konkretno neki udes ili imate oštećenje u stanu, da osiguravajuće društvo ponudi znatno manje nego što očekuje osigranik ili korisnik osiguranja i tako nastaju ti sporovi. Dakle, liberalizacija jeste put kojim moramo ići, ali ne znam koliko smo mi u tom pogledu stručni i koliko regulatorna tijela, entitetske agencije, mogu to sve korektno pratiti. Jer, jednostavno nemamo adekvatnu bazu podataka niti adekvatnu informatičku podršku. Zato je to proces koji treba biti ali mislim da ga moramo bolje pripremiti.
NEMA U OSIGURANJU MALIH BROJEVA
– Kad god govorim o osiguranju, govorim na osnovu naučnih istina, dakle konkretno. Naučna je istina da osiguranje može počivati samo na zakonu velikih brojeva, a mi u BiH pokušavamo razviti tezu zakona malih brojeva, dakle antitezu, što je nemoguće. To sam svojevremeno govorio i u Banjoj Luci, ukazujući im da se ne možemo entitetski zatvarati i, hvala Bogu, već nekoliko godina funkcionira ta razmjena i već veliki broj društava registriranih u Federaciji radi u Republici Srpskoj i obrnuto. To je ono što sam ja sa grupom ljudi propagirao, lobirao da se to dešava, i evo sad je, dakle, to krenulo i ide se ka sve većoj harmonizaciji. Ali veću harmonizaciju još uvijek sprečava velika nelojalna konkurencija.
KRAJNJE VRIJEME ZA DRŽAVNU STRATEGIJU
– Tragikomične su, nakon poplava 2014. godine, bile izjave nekih osiguravajućih društva – „Hvala Bogu mi ništa nismo osigurali, tako da nećemo imati ni gubitaka“. To je bio tragikomičan komentar, hvalimo se da nismo imali osigurane slučajeve. A da smo imali osiguranje zasnovano na naučnim i stručnim osnovama gdje se poštivao zakon velikih brojeva, ti bi se rizici bez problema mogli pokriti da su bili svi osigurani. Problem je u tome što imamo mali broj osiguranja i ova država bi trebala napraviti jednu strategiju razvoja industrije osiguranja u BiH, ako ne bi ni entitetski organi, ja ću probati, dakle, da zajedno sa ljudima koji to žele, sami pravimo i obznanimo tu strategiju razvoja industrije osiguranja u BiH jer time se dokazuje i patriotizam u ovoj zemlji, ako svako u svom dijelu profesije da faktički svoj doprinos i svoj smjer, to je prava stvar. Ja kažem da ima grupa ljudi i ima domaće znanje koje to može napraviti, samo da nam se da mogućnost da to uradimo.