Upliv psihologije u finansije, bankarstvo i osiguranje – Bihevioralne finansije (I)

Upliv psihologije u finansije, bankarstvo i osiguranje – Bihevioralne finansije (I)

40
0
PODIJELI

Pišu: dr. sci. Emira KOZAREVIĆ, red. prof.

Muhamed IBRIĆ, bacc. oec., asistent, Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli

 „Ljudi u tradicionalnim finansijama su racionalni. Ljudi u bihevioralnim finansijama su obični (normalni).“ [1] Izjava je koja nam snažno predočava tok u razvoju teorije finansija kroz historiju, od tradicionalne do bihevioralne. Od zanemarivanja stvarnosti (ljudske psihologije) do njene značajne inkorporiranosti. Od racionalnog, homo economicusa, preko iracionalnog do običnog (normalnog), homo sapiensa.

Priča u pozadini: Čemu nas uče tradicionalne finansije?

Kvantitativne nauke, matematika i statistika, decenijama su osnovni alati u shvatanju finansija, kao i ekonomije uopšte. Na tome je izgrađena tradicionalna teorija, osmišljena s namjerom da pruži matematički elegantna objašnjenja za fenomene u ekonomiji. No, kada se ista (tradicionalna teorija) postavi u uslove stvarnog svijeta, postaje isuviše komplicirana i neprecizna, zbog niza pretpostavki koje pojednostavljuju stvarnost. Naprimjer, unutar tradicionalnih finansija centralno mjesto zauzima pojam „homo economicus“, model racionalnog ekonomskog čovjeka. Model pretpostavlja da ljudi u svakom trenutku donose savršeno racionalne ekonomske odluke (Pompian, 2006, str. 10). To indicira da je svaki pojedinac vođen principima normativnog odlučivanja – logički je konzistentan, poznaje pravila vjerovatnoće i na njima temelji svoje odluke, uvijek prioritet daje ličnim interesima, obrađuje informacije na isti način kao i svi ostali, razum je jedini bitan za opredjeljenje (Vučković, 2010, str. 629-63), a emocije i psihološki faktori nemaju nikakav uticaj.

Dakle, tradicionalna teorija prepoznaje tri osnovne odlike pojedinca – savršenu racionalnost, savršenu informisanost i lični interes. Tradicionalne finansije, u osnovi, temelje se na pravilima o tome kako se investitori „trebaju“ ponašati, a ne na načelima koja opisuju kako se oni zapravo ponašaju.  

Rađanje nove teorije: Bihevioralne finansije

Temeljna pretpostavka tradicionalne teorije, racionalni investitor – onaj koji donosi odluke bez ikakvog emocionalnog uplitanja, postoji samo u teoriji. U stvarnosti, odluke i ponašanje svakog pojedinca pod uticajem su njihove psihologije, emocija i osobnog iskustva (Pompian, 2006, str. 10).  Iz tog razloga, pojedinci mogu poduzimati radnje koje nisu u njihovom najboljem interesu, dijelom zbog pristranosti u ponašanju (Kahneman, 2011, str. 2).

Pristranosti mogu biti korisne (pozitivne) ili štetne. Kao primjer pozitivne pristranosti može se navesti odluka o konzumaciji svježeg voća i povrća umjesto slatkiša zbog uvjerenja da je prvi izbor zdraviji. Druge pristranosti, međutim, mogu uzrokovati da osoba donese ishitrene odluke koje nisu od pomoći.

Pristranosti mogu biti kognitivne ili emocionalne prirode, a njihovo razumijevanje iz ugla bihevioralnih finansija može biti:[2]

  • Kognitivne pristranosti – situacije u kojima finansijska pravila u koja investitor vjeruje nisu potpuno ispravna.
  • Emocionalne pristranosti – situacije u kojima investitor donosi odluke na temelju vlastitih osjećaja ili zbog duboko ukorijenjenih emocionalnih problema.

Homo economicus vs. homo sapiensa

U osnovi neoklasične ekonomije, homo economicus, sa svim svojim odlikama, nailazi na mnoštvo kritika u kontekstu bihevioralne ekonomije (Pompian, 2006, str. 15-16):

  1. Savršena racionalnost. Kada su ljudi racionalni, oni imaju sposobnost rasuđivanja i donošenja korisnih procjena. Međutim, racionalnost nije jedini pokretač ljudskog ponašanja. Zapravo, možda čak i nije primarni pokretač jer mnogi psiholozi vjeruju da je ljudski um zapravo podređen ljudskim emocijama. Stoga, ljudsko ponašanje u manjoj je mjeri pod uticajem logike nego subjektivnih impulsa, poput straha, ljubavi, mržnje, užitka i boli. Ljudi koriste svoj um samo kako bi postigli ili izbjegli te emocionalne ishode.
  2. Savršen vlastiti interes. Mnoge studije o ljudskom ponašanju dokazale su da ljudi nisu sebični, jer u suprotnom filantropija ne bi postojala. Savršen vlastiti interes spriječio bi ljude da čine humana djela, kao što su volontiranje, pomoć ugroženima ili služenje vojske.
  3. Savršene informacije. Neki ljudi mogu posjedovati savršene ili skoro savršene informacije o određenim temama. Nemoguće je, međutim, da svaka osoba uživa u savršenom poznavanju svake oblasti. U svijetu investiranja postoji izuzetno mnogo toga za poznavati i naučiti, čak i najuspješniji investitori ne savladavaju sve discipline. Mnoge ekonomske odluke donose se u nedostatku savršenih informacija.

Dvosistemski pristup ˗ razum i intuicija

Donošenje odluka možemo posmatrati kao natjecanje između emocionalnog sistema, koji je automatski, ali sklon pogreškama, i sistema razuma, koji je spor, ali racionalan. Sistem razuma (u „glavi“) obuzdava naše impulse (iz „srca“) i poništava naše brze procjene[3].  Međutim, s Darwinove evolucijske perspektive, emocije su prilagodljive i vode nas do donošenja zdravih odluka u neizvjesnosti. Uopšteno posmatrano, zagovornici bihevioralnih finansija smatraju da intuitivno zaključivanje zaslužuje jednaku pažnju kao i razumno zaključivanje ili rezonovanje (Leković, 2020, str. 38).

Značaj bihevioralnih finansija

Učenje i razumijevanje bihevioralnih finansija može biti od koristi značajnom krugu finansijskih eksperata, prevashodno onima koji se bave upravljanjem imovinom, vrijednosnim papirima i finansijskim planiranjem. Znanje bihevioralnih finansija pomaže u razumijevanju razloga pojave „finansijskih (špekulativnih berzanskih) balona“ te u osmišljavanju strategije za izbjegavanje takvog ponašanja, kao i u identifikaciji psiholoških razloga koji klijente dovode do ozbiljnih pogrešaka kod investiranja.

Pored toga, u procesu finansijskog savjetovanja vezano za ulaganja važno je da finansijski savjetnik razumije dimenziju ponašanja prilikom pružanja savjeta i razvoja ciljeva. Na taj način, pristup klijentima zasnovan na vještinama i znanjima bihevioralnih finansija pomaže finansijskim savjetnicima u izgradnji dubljih i prisnijih odnosa s klijentima.

Umjesto zaključka

Imajući u vidu dinamičan razvoj savremene naučne misli, buduća istraživanja mogu biti usmjerena na komparativnu analizu bihevioralnih finansija i novih prosperitetnih oblasti istraživanja poput neurofinansija, koje proučavaju neurološku osnovu procesa donošenja finansijskih odluka. Buduća istraživanja mogu biti usmjerena i na ispitivanje uloge hormonskog balansa i genetskih karakteristika u procesu finansijskog odlučivanja (Leković, 2020, str. 52). Ono što je gotovo izvjesno jeste to da će interesovanje za bihevioralne finansije u budućnosti biti sve veće.

Reference

  1. Kahneman, D. (2012) Thinking, Fast and Slow. London: Penguin.
  2. Leković, M. (2020) Bihevioralne finansije kao odgovor na nedostatke standardnih finansija. Bankarstvo, vol. 49, br. 3, str. 36-76. Doi: 10.5937/bankarstvo2003036L.
  3. Pompian, M. M. (2006) Behavioral Finance and Wealth Management How to Build Optimal Portfolios That Account for Investor Biases. New Jersey: John Wiley & Sons, Inc.
  4. Vučković, S. (2010) Biheviorističke finansije i finansijski menadžment. Ekonomske teme, vol. XLVIII, br. 4, str. 629-640.
  5. Internet izvori:

I           https://www.frontiersin.org/articles/10.3389/fpsyg.2015.00573/full, pristupljeno: 17.10.2021.

II          https://www.sofi.com/learn/content/what-is-behavioral-finance/, pristupljeno: 16.10.2021.

ANOMALIJE U PONAŠANJU AKTERA NA FINANSIJSKIM TRŽIŠTIMA – BIHEVIORALNE FINANSIJE (II) 

„Nema sumnje da su matematički modeli dragocjeni za ekonomiju i druge društvene nauke, ali u svemu tome, ipak, treba imati mjeru jer ljudska bića ne podliježu zakonu matematike ili barem ne uvijek.“

Kenneth J. Arrow[4]

Jedan od najznačajnijih biheviorista ili bihevioralnih ekonomista, Richard H. Thaler, predvidio je 1999. godine „kraj bihevioralnih finansija” za otprilike dvije decenije od tada, i to tako što će termin „bihevioralne“ postati suvišna fraza jer nijedne druge finansije neće ni postojati (Thaler, 1999, str. 12-17).

U okrilju tradicionalne finansijske teorije

Tradicionalne finansije (ili, kako ih poneki nazivaju, tradicionalna finansijska doktrina) svoje temelje su izgradile na nekoliko „dobro“ utemeljenih ključnih teorija/modela. I zaista, svaka argumentovana rasprava o finansijama započinje i završava preispitivanjem teorija poput portfolio teorije (MPT)[5], teorije (hipoteze) o efikasnom tržištu, teorije (ili modela) određivanja cijene kapitalne imovine (CAPM)[6], kao i mnogih drugih manje poznatih teorija i pretpostavki. Međutim, kada se pomenute teorije stave u uslove stvarnog svijeta, izlože empirijskim istraživanjima s podacima iz stvarnosti, one gube svoju potpunu konzistentnost i tačnost, zbog krutih i nerijetko nerealno postavljenih pretpostavki.

Tradicionalna (konvencionalna) portfolio teorija vjeruje u efikasna tržišta, što znači da se cijene podudaraju s njihovim temeljnim vrijednostima. Kako tvrdi škola o efikasnom tržištu, investitori su racionalni, tj. njihove odluke o ulaganjima donose se prema njihovoj averziji prema riziku, koja se mjeri srednjom vrijednosti i varijansom prinosa. Jedan od stubova tradicionalnih finansija razvio je Harry M. Markowitz, koji je utemeljio teoriju portfolija prosječne varijacije, nudeći granicu efikasnih portfolija s različitim kombinacijama rizika i povrata, koje ulagači mogu birati s obzirom na njihovu averziju prema riziku. Međutim, ključni faktori koji pokreću odabir portfolija mnogo su složeniji od srednje vrijednosti, varijanse budućih prinosa i tzv. efikasne granice. Tokom posljednjih 25 godina ekonomisti su počeli otkrivati ​​empirijske rezultate koji nisu u skladu sa stajalištem da se tržišni prinosi određuju u skladu sa teorijom efikasnog tržišta. Osim toga, empirijska istraživanja pokazuju da, prilikom odabira portfolija, portfolio menadžeri ne uzimaju u obzir samo statističke mjere kao što su rizik i povrat, već i psihološke faktore, kao što su: osjećaj, pretjerano samopouzdanje, pretjerana reakcija itd. S razmatranjem psiholoških faktora javlja se i nova škola mišljenja – škola bihevioralnih finansija (Águila, 2009, str. 47- 48).

Situacije u kojima tradicionalna teorija gubi „sjaj“ – tržišne anomalije kao kontradikcija tradicionalnim finansijama

Upravo je nedostatak moći tradicionalne teorije da jasno opiše i razjasni fenomene stvarnog svijeta, odnosno redovnu pojavu anomalija, doprinio formiranju i oblikovanju bihevioralnih finansija (Brajković, Radman Peša, 2015, str. 1). Tzv. anomalije, i njihova kontinuirana postojanost, direktno su ugrozile moderne finansijske i ekonomske teorije, koje su pretpostavljale racionalno i logično ponašanje.

Prema bihevioralnoj teoriji, investitori su racionalni, ali ne u linearnom i matematičkom smislu na temelju srednje vrijednosti i varijanse prinosa. Umjesto toga, investitori reaguju na prirodne (psihološke) faktore, kao što su: strah, nada, optimizam i pesimizam. Kao rezultat toga, vrijednosti imovine mogu odstupati od njihove temeljne (unutrašnje) vrijednosti, a teorija o efikasnom tržištu biva narušena. Empirijska istraživanja pokazala su da takvi faktori ponašanja postoje i da ih tržište, zapravo, razmatra. Dakle, to može značiti da tržište nadilazi tradicionalnu teoriju finansija (Águila, 2009, str. 48).

U nastavku teksta opisat ćemo osnovne anomalije koje proizilaze iz tradicionalne teorije, poput januarskog efekta, premije za sistemski rizik portfolija i prokletstva pobjednika.

Januarski efekat ili zašto je mjesec januar mjesec s najvišim prinosima na dionice?

Tradicionalne finansije, s teorijom o efikasnom tržištu u podlozi, uče nas da nije moguće ostvariti prinos veći od prosječnog prinosa na cjeloukupno tržište; drugim riječima, nije moguće „pobijediti tržište“. Januarski efekat (January effect) jedna je od anomalija koja je u suprotnosti s teorijom o efikasnom tržištu, tj. s teorijom koja predviđa da prinosi na vrijednosne papire (recimo, dionice) prate slučajni hod (random walk). Izraz „januarski efekat“ objašnjava fenomen u kojem su prosječni mjesečni prinosi malih kompanija konzistentno veći u januaru nego u bilo kojem drugom mjesecu tokom godine (Brajković, Radman Peša, 2015, str. 75). Drukčije rečeno, cijene (prinosi) ne prate „slučajan hod“, kako to tvrdi tradicionalna teorija. O tome svjedoči i studija Michael S. Rozeff i William Kinney, pod naslovom „Capital Market Seasonality: the Case of Stock Returns“, u kojoj je pokazano da je upravo januar mjesec s najvišim prosječnim prinosom, 3,5%, dok ostali mjeseci imaju prosječni prinos od samo 0,5% (Kampman, 2012, str. 19-20). Ovo ukazuje da mjesečno izvođenje dionica manjih vrijednosti prati konzistentan uzorak, što je u suprotnosti s pretpostavkama tradicionalne finansijske teorije. Iz tog razloga smatra se da ove uzorke stvara neki nekonvencionalni faktor, a ne proces slučajnog hoda (Brajković, Radman Peša, str. 75). U početku su to bili razlozi poreske prirode. Smatralo se da su porezi ono što motiviše investitore da sudjeluju u prodaji svojih dionica po nižoj cijeni i na taj način ublaže negativne posljedice plaćanja visokih poreza, a potom, kada prime bonuse na kraju godine, viša cijena ponovo postaje prioritet. Međutim, to nije jedino objašnjenje; istina, jeste najčešće, najraširenije. Hipoteza o međugeneracijskim transferima (intergenerational transfers hypotesis), koju je popularizirao Tyler Folliott, januarski efekat objašnjava kao fenomen  koji se dešava usljed transfera bogatstva tokom prazničnog perioda (Brajković, Radman Peša, str. 75-76). Jedno od objašnjenja (poznato kao „windows dressing“) govori da je januarski efekat posljedica strategije portfolio menadžera koji, u težnji da svoje portfolije učine impresivnijim investitorima, idu ka prodaji nepoželjnih vrijednosnih papira (onih sa slabijim perfomansama) u nadi da ih zamijene za poželjnije (atraktivnije).

Uprkos značajnoj raspravi o ovom fenomenu, stručna javnost nema jednoglasan odgovor na pitanje: „Šta uistinu uzrokuje januarski efekat?“. Ako januarski efekat zaista postoji, dobro promišljeni investitori bi lako iskoristili ovu priliku za zaradu. Kupovina dionica krajem mjeseca decembra i prodaja tokom mjeseca januara ishodovala bi pristojnom zaradom. Dalje, ukoliko bi se dovoljan broj investitora koristio ovom strategijom, januarski efekat bi brzo nestao. Međutim, i pored toga, postoji dovoljan broj dokaza da januarski efekat, ipak, postoji, a samim tim i razlog zašto ova (prethodno spomenuta), inače isplativa, strategija ne funkcioniše. Objašnjenja koje nudi jedna studija jeste da su prilike za velike zarade teške na tržištu s malim kompanijama, malim obimima trgovanja i velikim rasponima ponude i potražnje. Zbog toga mogućnost ostvarivanja velikih dobitaka nije tako laka, kao što bi moglo zvučati, posebno za individualne investitore koji moraju platiti transakcijske troškove (Kampman, 2012, str. 19-20). Ovo je samo jedan od problema zbog kojih je potrebno provesti dodatna istraživanja o januarskom efektu.

Premija za sistemski rizik portfolija ili zašto su prinosi na dionice umnogome veći od prinosa na obveznice?

Prema učenjima tradicionalne teorije, investitori koji drže rizičniju finansijsku imovinu trebali bi imati kompenzacije s višim stopoma prinosa na uloženo, što slijedi model određivanja cijene kapitalne imovine, odnosno CAPM. Prema pojedinim studijama, obuhvatajući period od 70 godina, prosječni prinosi na dionice nadilaze prinose na vladine (državne) obveznice u procentu od cca 6-7%, što iz ugla tradicionalne teorije premiju za sistemski rizik čini ekstremnom velikom i, samim tim, neobjašnjivom. Iz ugla bihevioralne teorije, obrazloženje visokih premija za sistemski rizik leži u tendenciji ljudi da imaju kratkovidne averzije (nesklonosti) prema gubitku. Događa se da investitori pridaju preveliku pažnju kratkoročnoj volatilnosti njihovih portfolija dionica. Fluktuacija za nekoliko postotnih bodova u kratkom vremenu nije neuobičajena, ali kratkovidni investitori možda neće pogodno reagovati na takve promjene. Zbog toga, dionice moraju prinositi dovoljno visoku premiju da bi kompenzirale investitorovu averziju prema gubitku. Iz tog razloga premija navodi/motiviše tržišne učesnike da investiraju u dionice umjesto u sigurnije državne obveznice (Brajković, Radman Peša, 2015, str. 76-77).

PROKLETSTVO POBJEDNIKA

 Homo oeconomicus – čovjek koji donosi racionalne odluke na osnovu svih njemu raspoloživih informacija i poznaje fundamentalnu (unutrašnju) vrijednost neke imovine –  polazište je nadasve poznate tradicionalne teorije. Ako bismo za primjer uzeli slučaj aukcijske prodaje, teorije zasnovane na racionalnom ponašanju pretpostavljale bi da će svi učesnici koji se nagode za određeni predmet (objekat aukcije) imati sve relevantne informacije i načiniti svoju najbolju procjenu. Međutim, u nekim slučajevima to nije baš tako. Na aukcijskim prodajama čest je slučaj da najbolja ponuda „premaši“ stvarnu vrijednost kupljenog predmeta, što narušava pretpostavke tradicionalne teorije. Bihevioralna teorija nudi navodi dva primarna faktora koja potkopavaju racionalni proces ponude (bidding process) – broj ponuđača i agresivnost nadmetanja.

Primjera radi, što je više ponuđača uključeno u proces, to je nadmetanje agresivnije kako bi se druge odvratilo od nadmetanja. Nažalost, više agresivnosti ujedno znači i više šansi da najbolja ponuda „premaši“ vrijednost imovine. Interesantno (kao i korisno) objašnjenje ovog fenomena (anomalije tradicionalne teorije) nudi Thaler, na primjeru kupovine kuće: „Moguće je da su svi sudionici koji žele kupiti kuću racionalni i znaju pravu vrijednost predmeta zbog proučavanja prodaje drugih kuća u tom području. Ipak, varijable koje su irelevantne za imovinu (agresivno nadmetanje i broj ponuđača) mogu uzrokovati pogreške u procjeni, čineći tako cijenu većom i do 25% od njezine prave vrijednosti (Brajković, Radman Peša, 2015, str. 76).

Stoga, ponuđač koji „osvoji“ aukciju plaća cijenu daleko iznad njene unutrašnje (istinske) vrijednosti, a pretpostavljajući njegovo posljedično nezadovoljstvo, postaje žrtva tzv. prokletstva pobjednika.

OSNOVNE KONCEPCIJE BIHEVIORALNE TEORIJE

U osnovi, bihevioralna teorija uči nas o iracionalnom ponašanju učesnika na finansijskim tržištima, potpunom ili djelimičnom, o stalnom a ne epizodnom ponašanju. Umjesto da procenjuju fundamentalnu (unutrašnju) vrijednost dionica, investitori zapravo nastoje da pogode buduće cijene dionica, premalo diversifikuju, previše trguju, drže gubitničke dionice (dionice kojima cijena pada), a prodaju dobitničke i sl. Bihevioralni ekonomisti vjeruju da su tržišne cijene veoma neprecizne te da je pretjerano reagovanje cijena dionica prije pravilo, nego izuzetak.

Kroz istraživanja i brojne eksperimente utvrđeno je da postoji dosta odstupanja od racionalnog finansijskog odlučivanja. U nastavku teksta bit će navedeno i objašnjeno nekoliko esencijalnih koncepata koji su doprinijeli iracionalnom i često štetnom procesu donošenja odluka, koji su međusobno povezani i uvjetovani.

Prospektna teorija (teorija izgleda)

Tradicionalna teorija nas uči o teoriji očekivane korisnosti, koja se bavi ukupnom razinom bogatstva/blagostanja, dok, s druge strane, bihevioralna teorija nas uči o teoriji očekivanog izbora ili teoriji izgleda (prospect theory)[7], koja se bavi promjenama u bogatstvu/blagostanju.

Promjene u blagostanju, dobici i gubici, odmjeravaju se u odnosu na referentnu tačku (status quo), primjerice kod trgovanja dionicama to je cijena po kojoj je dionica kupljena. Šta će predstavljati referentnu tačku donosioca odluke zavisi od ranije donesenih odluka, aspiracija, očekivanja, normi, društvenih poređenja i drugih „sidara“ i faktora konteksta.

Referentna tačka se, dakle, razlikuje od situacije do situacije. Kako će pojedinac procijeniti ishod odluke zavisi od toga da li se očekuju dobici ili gubici, budući da on analizira gubitke drugačije od dobitaka. Ljudi više vole sigurne od nesigurnih i više rizičnih dobitaka te u domenu dobitaka ispoljavaju averziju na rizik (Todorović, 2010, str. 5). S druge strane, u domenu gubitaka, ljudi su spremni da se kockaju sa gubicima ne bi li ih izbjegli te pokazuju sklonost riziku.

Gubici imaju „veću vrijednost“ od dobitaka istog iznosa, odnosno bol zbog izgubljenih, recimo, 1.000 KM, veća je od zadovoljstva koje donosi zarađenih 1.000 KM. Ljudi, dakle, posjeduju averziju na gubitke. Jedna od implikacija averzije na gubitak je sklonost izbjegavanju promjena (status quo bias), pošto su potencijalni nedostaci zbog napuštanja statusa quo veći nego potencijalne koristi (Todorović, 2010, str. 5).

Precjenjivanje malih vjerovatnoća i loša procjena vjerovatnoće ekstremnih događaja uzrokuju tzv. kockarsku groznicu i velikim dijelom objašnjavaju popularnost igara na sreću.

Najinteresantnija činjenica o prospektnoj teoriji, za većinu psihologa, jeste to da predviđa kad (i zašto) će ljudi donijeti odluke koje su različite od savršeno racionalnih ili normativnih odluka (Brajković, Radman Peša, 2015, str. 82).

Mentalno računovodstvo

Za razliku od homo oeconomicusa, pretpostavljenog modela čovjeka u okrilju tradicionalne teorije, homo sapiens, model običnog čovjeka u okrilju bihevioralne teorije, formuliše probleme i ocjenjuje isplativost ishoda u suženom okviru tzv. mentalnog računovodstva.[8]

Ljudi, posmatrano iz ugla bihevioralne teorije, imaju sklonost da „otvaraju u glavi“ mentalne račune ili mentalne budžete za različite svrhe, kao što su: „novac za domaćinstvo“, „novac za uživanje“, „novac za odmore“, „novac za investicije“ i sl. Takva praksa nam pomaže da prevaziđemo problem samokontrole. Novac biva „obojen“ i ne može se prenositi između računa, što je u suprotnosti sa racionalnim viđenjem da se donosilac odluke rukovodi svodnim viđenjem ishoda.

Pošto se za različite odluke koriste različiti mentalni računi, sasvim je moguće da pristajemo na niske prinose na štednom računu („novac za stare dane“), dok istovremeno plaćamo izuzetno visoke kamatne stope na minuse na kreditnoj kartici („novac za uživanje“), štedimo na sitnicima („novac za domaćinstvo“) dajući u isto vreme višestruko veće iznose za, recimo, česte posjete frizeru („novac za uživanje“) ili, pak, za kupovinu skupih automobila. U domenu investiranja, mentalno računovodstvo se najbolje uočava u činjenici da investitori najčešće drže „siguran dio“ portfolija u gotovini, obveznicama i dionicama s niskim rizikom (Todorović, 2010, str. 9), a drugi rizični dio portfolija – „za zabavu“ – u visoko rizičnim dionicama.

EFEKAT USIDRENJA

U procesuiranju informacija ljudski um nailazi na niz grešaka, pogrešnih predodžbi, a vrijedan spomena jeste i efekat usidrenja. Ova kognitivna heuristika odnosi se na sklonost da se odluke donose na bazi inicijalnog saznanja – sidra – nezavisno od toga što nove informacije govore suprotno.

Preprodavači polovnih automobila pregovore započinju s visokom cijenom pokušavajući da kupca „usidre“ na visoku cijenu, kako bi kada ponude nižu cijenu kupci imali impresiju da je ista posebno dobra. Usidrenje se odnosi i na činjenicu da investitor zapamti cijenu koju je platio za dionicu, što onda predodređuje naredne odluke vezane za tu dionicu. Inače, u odsustvu „čvrstih informacija“ na finansijskim tržištima, cijene iz prošlosti vjerovatno predstavljaju sidro za današnje cijene.

„Ukoliko su u skorije vrijeme iskusili veliki pad cijena dionica investitori će vjerovati da je vjerovatnoća loših performansi tržišta dionica veća. Igranje na kartu heuristike dostupnosti svakako predstavlja i pojava da se u igrama na sreću pažnja javnosti ciljano fokusira na sretne dobitnike, čije se fotografije i intervijui često pojavljuju na televiziji i u novinama, dok one mnogobrojne koji nisu dobili ništa niko i ne spominje. Time se stvara kognitivna iluzija da je vjerovatnoća dobitka veća nego što zaista jeste“ (Todorović, 2010, str. 9). Pogrešno subjektivno procjenjivanje vjerovatnoće u skladu sa heuristikom dostupnosti može uzrokovati pretjerane reakcije cijena sredstava na finansijskim tržištima.

IZBJEGAVANJE KAJANJA

Statističari znaju da veliki uzorci imaju veću vjerovatnoću od manjih uzoraka da procijene stvarnu populaciju distribucije slučajnih događaja, poput bacanja novčića. Međutim, ljudi često ignorišu ove razlike i ponašaju se kao da su manji uzorci jednako reprezentativni, što se naziva „zakonom malih brojeva“.

Primjera radi, pretpostavimo seriju od 20 kovanica koje su sve redom pale na stranu „glave“. Pod utjecajem predrasude o kajanju osoba može predvidjeti da će sljedeća kovanica pasti na stranu „pisma“.

Ovakvo razmišljanje predstavlja pogrešno razumijevanje vjerovatnoće jer vjerojatnoća da će kovanica pasti na jednu ili drugu stranu uvijek je 50%. Svako bacanje novčića je nezavisan događaj, što znači da svako od prethodnih bacanja nije povezano s budućim događajima (Brajković, Radman Peša, 2015, str. 80). Generalno, ljudi poklanjaju malu pažnju odnosno potcjenjuju javne informacije, dugoročne trendove i statističke informacije sa velikih uzoraka, a precjenjuju privatne informacije, tekuće informacije, informacije sa malih uzoraka, istaknute, anegdotske i ekstremne informacije. U reprezentativnost se ubraja i prosuđivanje na bazi stereotipa i napor da se prepoznaju trendovi u slučajnim promjenama. Na finansijskim tržištima reprezentativnost vodi investicionim greškama, kao što su utrka na dionice koje su trenutno u modi i vjerovanje da će se promjene cijena dionica iz skorije prošlosti nastaviti (extrapolation bias) (Todorović, 2010, str. 10-11).

PONAŠANJE KRDA

Mjehuri i slomovi na berzama povezani su s društvenim utjecajima, koji podrazumijevaju praćenje vođe, simultano reagovanje i identifikovanje s drugim investitorima kako bi dobili nove informacije ili imitirali druge.

Društveni utjecaji najjači su kada pojedinac osjeća neizvjesnost i kad nema vlastitog iskustva koje bi se mogao primijeniti u nekoj situaciji. Ljudi se lako prilagođavaju procjenama i ponašanju drugih bez nekoga posebnog razloga. Takvo ponašanje rezultira „praćenjem krda“ (herd behaviour), koje pomaže objasniti razvoj mjehura i slomova tržišta. Ako postoji uniformiranost na tržištu, rezultat će najvjerojatnije biti kretanje tržišta u tom smjeru. Nadalje, može doći do stampeda. Značenje ponašanja krda je u tome da investitori imitiraju jedni druge i zanemaruju svoje informacije.

Postoji nekoliko razloga zašto se ponašanje krda ponavlja. Prvi razlog je društveni pritisak konformizma, što može biti snažna sila koja djeluje na ponašanje ljudi, a događa se zbog normalne ljudske želje da budu socijalno prihvaćeni, radije nego da se obilježavaju kao neprihvaćeni pojedinci. Zbog toga je praćenje grupe idealan način postanka članom te iste grupe. Drugi razlog je uobičajeno obrazloženje prema kojem je nevjerojatno da će velika grupa biti u krivu. Nakon svega, čak i ako je pojedinac uvjeren da određena ideja nije racionalna ili ispravna, slijedit će krdo, vjerujući u ispravnost njegovih postupaka (Brajković, Radman Peša, 2015, str. 81), što, naravno, ponekad i nije potpuno opravdano.

ZAKLJUČAK

Stvarnost nas uči da nisu povrat i rizik, matematika i statistika, jedino što investitori razmatraju pri odabiru portfolija, već i brojni psihološki faktori poput osjećaja, pretjeranog samopouzdanja i pretjerane reakcije. Stoga, shvatiti i objasniti ponašanje investitora zahtijeva i razumjeti biohevioralne finansije.

Iako bihevioralne finansije djeluju kao gomila fascinantnih anegdota i opservacija lišenih kompaktne teorije i veoma ograničene upotrebne vrijednosti, kao dobre strane bihevioralne postavke mogli bismo istaći zaključke da ljudi posjeduju averziju na gubitke, da se averzija na gubitke smanjuje nakon ostvarenih dobitaka i da ljudi loše procjenjuju verovatnoću ekstremnih događaja.

Teorija ne nudi model za predviđanje odluke koja će biti donesena, ali omogućava da se predvidi hoće li se donijeti „rizičnija“ ili „sigurnija“ odluka, i to na osnovu „čupanja iz konteksta”, putem kojeg će svako odrediti svoju referentnu tačku i okvir odluke.

Reference

  1. Águila, N. (May 2009) Behavioral finance: Learning from market anomalies and psychological factors. Journal of Revista de Instituciones, Ideas y Mercados, 5, pp. 47-104. Dostupno na https://www.eseade.edu.ar/wp-content/uploads/2016/08/50_3_del_aguila.pdf, pristupljeno: 12.11.2021.
  2. Brajković, A., Radman Peša, A. (2015) Bihevioralne financije i teorija „Crnog labuda“. Oeconomica Jadertina, 5(1), str. 65-93. Doi: 10.15291/oec.294.
  3. Kahneman, D., Tversky, A. (1979) Prospect Theory: An Analysis of Decision under Risk. Econometrica. 47(2), pp. 263-291. Doi:10.2307/1914185
  4. Kampman, T. (2012) Behavioral finance: The January effect. bachelor thesis, Finance Tilburg University. Dostupni na: http://arno.uvt.nl/show.cgi?fid=129529, pristupljeno: 10.11.2021.
  5. Kapor, P. (2014) Bihevioralne finansije. Megatrend revija, 11(2), str. 73-94. Dostupno na: https://www.econbiz.de/Record/bihevioralne-finansije-kapor-predrag/1001043924, pristupljeno: 12.11.2021.
  6. Thaler, R. H. (1999) The end of behavioural finance. Financial Analyst Journal, 55(6), pp. 12-17.
  7. Todorović, M. (2010) Uvod u bihevioralne finansije. Računovodstvo LIV, 9/10, str. 63-75. Dostupno na: http://www.ekof.bg.ac.rs/wp-content/uploads/2014/05/Uvod-u-bihevioralne-finansije.pdf, pristupljeno: 09.11.2021.
  8. Ostali Internet izvori:
    1. https://corporatefinanceinstitute.com/resources/careers/soft-skills/mental-accounting/ , pristupljeno: 13.11.2021.
    1. https://www.nobelprize.org/prizes/economic-sciences/1972/arrow/facts/, pristupljeno: 11.11.2021.

[1] Meir Statman, Ph.D., Santa Clara University

[2] https://www.sofi.com/learn/content/what-is-behavioral-finance/, pristupljeno: 16.10.2021.

[3] https://www.frontiersin.org/articles/10.3389/fpsyg.2015.00573/full, pristupljeno: 17.10.2021.

[4] Američki ekonomista koji je, skupa sa Johnom R. Hicksom, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju za doprinos teoriji ekonomske ravnoteže.

[5] Modernu portfolio teoriju (Modern Portfolio Theory – MPT) Markowitz je razvio u svojoj doktorskoj disertaciji, a stručnoj javnosti predstavio naučnim člankom „Portfolio Selection“. Markowitzeva hipoteza i njegov rad bili su toliko revolucionarni da mu je 1990. godine dodijeljena Nobelova nagrada za izvanredno postignuće u ekonomiji.

[6] CAPM (Capital Asset Pricing Model) opisuje odnos između rizika i očekivanog prinosa te služi kao model za utvrđivanje vrijednosti rizičnih vrijednosnih papira. U osnovi samog modela je formula putem koje se izračunava očekivani prinos vrijednosnog papira ili portfolija, pritom polazeći od stope prinosa nerizičnog vrijednosnog papira na koju se zatim dodaje premija rizika ponderisana beta koeficijentom.

[7] Godine 1979. Daniel Kahneman i Amos Tversky predstavili su ideju nazvanu prospektna teorija (prospect
theory), koja tvrdi da vrijednosti dobitaka i gubitaka ljudi ocijenjuju drugačije te da će svoje odluke temeljiti na dobicima više nego na gubicima (Kahneman, Tversky, 1979, str. 263-291).

[8] Koncept mentalnog računovodstva uveo je Richard Thaler u članku pod naslovom “Mental Accounting Matters”, koji je objavljen u časopisu Journal of Behavioral Decision Making. Thaler je primijetio da ljudi različito postavljaju vrijednost novca, a to ih izlaže iracionalnom donošenju odluka. Jednostavnije kazano, pojedinci različito klasificiraju novac na temelju subjektivnih kriterija, a to često navodi ljude na neracionalnu potrošnju i finansijski kontraproduktivne odluke o ulaganju (https://corporatefinanceinstitute.com/resources/careers/soft-skills/mental-accounting/, pristupljeno: 13.11.2021.)