• Sa bankama je prilično ugodno raditi jer se radi o klijentima koji ti omogućavaju dovoljno vremena za potreban angažman na rješavanju problema • Prednost je pravno zastupati više banaka • U prosjeku slab kvalitet sudija i njihova nedovoljna specijalizacija stvaraju nesigurnost u cijeli pravosudni sistem • O “švicarcima” i aktuelnom sporu banaka sa Upravom za indirektno oprezivanje
Razgovarao: Zlatko VUKMIROVIĆ
• Poštovani gospodine Mariću, dugi niz godina aktivno sarađujete sa finansijskim sektorom u Bosni i Hercegovini. Recite nam za početak, kako je raditi sa bankarima? Kakva su Vaša iskustva?
– U principu, što se mene tiče, prilično ugodno. Najgore je kada kao advokat radite sa nekim ko baš ne razumije najbolje materiju pa mu treba objašnjavati neke elementarne stvari. Sa bankama je stvar potpuno drugačija, jer svaka banka ima pravnu službu koja poznaje materiju, pa dolazite u situaciju da radite na problemima sa ljudima koji to znaju.
Jednostavno, može se napraviti jedna dobra sinergija, razmjena iskustava, te u svakom novom slučaju čujete nešto novo od ljudi koji se razumiju u materiju. Sa druge strane, i vi naravno doprinesete nešto tome, pa ne samo da postoji lakoća u komuniciranju, nego jedni druge nadograđujemo i sa svakim tim novim slučajem stiče se neko novo iskustvo.
U suštini, nas banke ne angažuju za jednostavne stvari i ne radimo jednostavna utuživanja radi naplate potraživanja, nego su to sofisticirane stvari koje „žuljaju“ banke, ili je to compliance pa se traži mišljenje kako zauzeti određene stavove o budućem postupanju ili se radi o rješavanju nekih kompleksnih problema. Pri tome, dobra je stvar što se radi o klijentima koji ti omogućavaju dovoljno vremena za angažman na rješavanju problema. Najgore je kad kao advokat nemate prostora da se na dovoljno dobar način posvetite njegovom rješavanju. Ukoliko je problem složen, imam dovoljno plaćenog vremena da se u potpunosti posvetim njegovom rješavanju, a to dovodi do rezultata koji je zadovoljavajući i za mene i za klijenta.
To je neko uopšteno pravilo premda ne mogu reći da je poslovni odnos sa svakom bankom istovjetan. Neke od banaka su pod stalnim pritiskom rezanja troškova, pa nekada postoji nedovoljno razumijevanja da se dobar rezultat ne može dobiti bez dovoljne posvećenosti. Sve zavisi od rukovodstva neke banke. Naišao sam na slučajeve kada banke znaju da pokažu zahvalnost kad im riješiš neki suštinski problem, pa odrede i posebnu nagradu koja nije bila dogovorena. Međutim, da budem jasan, nije suština u samoj nagradi, već osjećaju da je klijent zadovoljan onim što si uradio i da pokazuje da to cijeni. To je najbitnije u cijeloj priči.
• Koliko Vam pomaže to što se visok procenat posla banaka svodi na prepoznavanje i rukovođenje rizicima, pa one zahvljujući tome i predviđaju neke stvari, spremnije su i više znaju?
– To je ujedno i najteži dio advokatskog posla. Po tome se svjetska advokatura razlikuje od ove naše. U zapadnim zemljama se advokati prvenstveno pojavljuju kao savjetodavci, da bi se spriječilo da neki problem nastane. Kod nas se, nažalost, advokat angažuje uglavnom kada problem već nastane. Tu su banke, na određen način, izuzeci i dobar dio angažmana od strane banaka se odnosi upravo na definisanje budućeg postupanja u mogućim spornim situacijama. Česti su slučajevi da određeni propisi nisu dovoljno precizni, te da postoje rizici u vezi sa načinom njihovog provođenja. Vrlo je bitno da se odredi način postupanja koji će rizike svesti na najmanju moguću mjeru. Bilo bi poželjno da agencije za bankarstvo daju precizna tumačenja i smjernice za primjenu propisa u određenim situacijama, ali nažalost banke su vrlo često ostavljene same sebi.
VIŠE BANAKA ZA BOLJE REAKCIJE
• Već decenijama Vaše advokatsko društvo zastupa veliki broj banaka koje djeluju u Bosni i Hercegovini. Kolika je prednost imati u portfoliju veliki broj finansijskih institucija?
– To je na određen način obostrana prednost. Prednost je i za nas kao advokatsko društvo i za banke kao naše klijente. Vrlo rijetko se kod jedne banke pojavi neki usamljeni problem koji se prije ili kasnije neće pojaviti i kod drugih banaka. A ako si nešto već riješio za jednu banku, već imaš iskustvo i odgovarajuća rješenja kada se takav problem pojavi kod druge banke. Na određen način, već imaš viziju rješenja u glavi ili bar neki osnovni koncept rješavnja problema i preostaje riješiti samo neke dodatne detalje.
Konkretno, dajem primjer kada je to bilo od izuzetne koristi. Udruženje banaka BiH, po meni, napravilo je izuzetno pametan potez nakon što su se pred sudom u Brčkom pojavile dvije pravosnažne presude za troškove obrade kredita koje su bile vrlo negativne za banku. Shvatilo se koliki to može biti problem za sve banke u BiH koje su postale izložene masovnim tužbama. U takvoj situaciji me je Udruženje banaka angažovalo da pripremim argumente i strategiju za jedinstveni nastup banaka u sporovim po ovim tužbama. Najgore što može da se desi je da se izgradi sudska praksa na pojedinačnom predmetu koji nije na dobar način obrađen i onda se kao posljedica toga stvori sudska praksa koju drugi sudovi često slijepo prate i izuzetno ju je teško izmijeniti.
Odličan potez bilo je to što je tada, preko Udruženja banaka BiH, svaka banka dala određeni manji broj predmeta da bi vodeći te predmete izdejstvovala stanovišta vrhovnih sudova koja bi bila obavezujuća i u svim drugim predmetima. To što se problemu pristupilo na sistematičan način i što su istovjetni argumenti korišteni na jedinstveni način i kao kompaktna studija prezentirani vrhovnim sudovima, rezultiralo je time da su i Vrhovni sud Federacije BiH i Vrhovni sud Republike Srpske u cjelosti prihvatili sve iznesene argumente i u skladu sa njima formirali svoja pravna shvatanja.
Na taj način ovaj problem je u BiH relativno brzo riješen, za razliku od Srbije gdje su banke imale isti problem i odakle je i uvezena praksa podnošenja masovnih tužbi protiv banaka radi povrata troškova obrade kredita. Upravo zbog toga što se u Srbiji polazilo od različitih koncepata i što se Kasacioni sud nije pozicionirao na pravi način, imaju problem koji kod njih još uvijek nije riješen. A ovdje, gdje smo sačinili jedinstvenu argumentaciju za sve banke, odrađeno je sve kako treba i problem je riješen gotovo ekspresno.
• Sa kakvim se sporovima najčešće hvatate u koštac? Koji su problemi koje kao punomoćnik banaka najčešće nastojite riješiti?
– Prilično raznovrsnim. Naše advokatsko društvo je inače specijalizovano i radi isključivo materiju koja se odnosi na sve aspekte poslovanja privrednih društava. Sva ta problematika se pojavljuje i kod banaka, s tim što se kod banaka pojavljuju i neki drugi sofisticiraniji problemi kojih nema u drugim privrednim djelatnostima.
Primjera radi, kada je posrijedi oblast sprečavanja pranja novca, pojave se sporovi za naknadu štete zbog toga što je banka postupala po zakonskoj odredbi, pa recimo odbila da primi uplatu iz inostanstva za koju se ne zna porijeklo. Na primjer, to se dešava kod tržišta kripto valuta gdje se doznaka ne dobije od kupca kriptovalute nego od berze. Banka, postupajući po odredbi zakona, odbije primiti uplatu preko berze jer ne zna se ko vrši doznaku, a onda nesuđeni primalac tuži banku zbog toga što nije primila takvu uplatu.
Pojavljuju se i specifični sporovi vezani za internetsko plaćanje. U principu, banka postavi sve sisteme zaštite da ne dođe do upada u njen sistem, ali klijenti znaju biti vrlo lakovjerni, ne naprave dovoljnu zaštitu u svom ličnom kompjuteru pa im neko hakira kompjuter, pokupi podatke iz kompjutera i preko njega da nalog banci za plaćanje. To rezultira time da sredstva odlepršaju sa računa klijenta, pa je onda za sve odgovorna banka. Drugi predmeti vezani su, primjera radi, za hakiranje korespondencije. U određenom trenutku klijent od svog kupca, odnosno dobavljača, dobije nalog da mu ne plaća više fakture na dosadašnji nego na neki drugi bankovni račun. Dođe u banku, banka postupi po njegovom nalogu i izvrši tansakciju, a on kasnije tuži banku jer je „kriva“ što nije kontrolisala i onemogućila takvu doznaku. Ne shvata se da banka ne može postupati kao njegov staratelj i da je banka samo postupila po ispravnom nalogu za plaćanje.
U mjeri u kojoj se sve više razvija bankarsko poslovanje, generišu se nove i nove vrste aktuelnih sporova.
Značajan segment našeg rada sa bankama odnosi se na oblasti gdje država pravi probleme bankama i to uglavnom preko Uprave za indirektno oporezivanje i Porezne uprave te za banke vodimo dosta postupaka protiv obje uprave. Ovi postupci se ponovo pojavljuju jer banke uvijek predstavljaju najveću metu za koju se pretpostavlja da će najlakše progutati dodatne porezne obaveze.
IZLAZAK NA SUD KAO LUTRIJA
• Koliko vam u svemu tome otežava prilično neuređen i poslovni i pravosudni ambijent u Bosni i Hercegovini?
– Otežava u ogromnoj mjeri jer je, gledajući u prosjeku, kvalitet sudija vrlo nizak i to se odnosi na sve nivoe, počevši od opštinskog suda pa do vrhovnog suda. Postoje izuzetno kvalitetne sudije, ali imate i sudije koje definitivno tamo ne bi trebale da budu. U takvoj situaciji vam ponekad vođenje postupka pred sudom djeluje kao lutrija, pa ste sretni ako dobijete dobrog sudiju koji razumije stvari jer tada možete biti sigurni da će stvar biti riješena kako treba. Isto tako, predmet može doći nekome ko ne razumije materiju, pa od toga možete očekivati svašta.
Vidite, u svakoj struci imate specijalizaciju, pa je normalno da takva specijalizacija postoji kod ljekara. Pravo je izuzetno obimno i raznovrsno, nove oblasti prava stalno nastaju, a kod nas je specijalizacija među sudijama ista kao i prije sto godina. Primjera radi, postoje sudije koje se bave privrednim pravom, ali to je toliko široka oblast da u okviru onoga što se kod nas zove privredno pravo, u zapadnom svijetu postoji više od 50 specijalizacija. Za razliku od većine drugih oblasti prava, privredno pravo se non-stop razvija, pokriva nove oblasti koje nisu postojale, te nužno zahtijeva i da sudija bude specijalizovan za određenu materiju i da je razumije. Danas više nije dovoljno znati pravo, morate malo izaći i izvan prava i upoznati neke druge aspekte oblasti koju pravo reguliše da biste mogli donijeti neku pravilnu odluku. Taj nedostatak specijalizacije u organizaciji sudova dovodi do toga da su sudije prinuđene da svaštare, da zbog toga gube mnogo vremena i rijetko su u situaciji da mogu dovoljno duboko ući u problem.
Dat ću Vam jedan primjer za situaciju u kojoj se osjećate kao na lutriji. Za jednu od banaka sam radio predmet koji mi je došao na sto kad su već nižestepeni sudovi pravosnažno okončali predmet protiv banke. Uložio sam reviziju i imao sreće da predmet dođe u ruke kvalitetnom sudiji na Vrhovnom sudu koji je razumio problem, pa preinačio nižestepene presude, te odbio tužbeni zahtjev prema banci. Pošto je postojalo više istovrsnih predmeta, svi predmeti po istovrsnim tužbama protiv iste banke su riješeni od tog suda na isti način. Međutim, kada je u istovjetnom predmetu protiv druge banke predmet došao drugom sudiji koji nije dobro poznavao materiju i koji nije shvatio da se radi o istom problemu kao i kod ove prve banke, revizija je bila odbijena. I onda nemate riječi, jednostavno se osjećate nezaštićeno. A pouzdanje u pravosudni sistem, u pravnu zaštitu koju ti pružaju sudovi, postoji samo ukoliko to ne zavisi od sudije koji će dobiti predmet, nego se možeš pouzdati u pravosudni sistem kao cjelinu.
• Široj bh. javnosti itekako su poznati svojevremeni burni sporovi sa Hypo Alpe Adria bankom ili jednostavnije rečeno „slučaj švicarski franak“ u kojima ste vrlo aktivno učestvovali. Kada danas razmišljate o njima, koliko ste zadovoljni njihovim ishodom?
– Bilo je u novijoj historiji više masovnih, serijskih tužbi protiv banaka – upravo ono što smo maloprije spomenuli vezano za troškove obrade kredita, pa švajcarski franci, pa tužbe zbog načina obračuna kamata na predratna potraživanja. Sve su to bile serijske tužbe i pokazuju kolika je prednost poznavanja bankarskog sektora i bankarskog poslovanja. Recimo, ja sam tužbe za švajcarski franak počeo raditi u situaciji kada je te predmete radilo pet-šest drugih, različitih advokata i prvostepeni sud je bio prilično sklon da sudi protiv banke. Onda su meni dali jedan određeni dio predmeta pa sam iskoristio priliku da u jednom od tih predmeta postavim zahtjev za mišljenje Vrhovnom sudu FBiH. Upravo zahvaljujući prethodnom poznavanju bankarskog poslovanja i iskustva sa deviznim poslovanjem i svemu o čemu smo maloprije govorili, bio sam u mogućnosti da na pravi način elaboriram svu pravnu problematiku koja se pojavljuje u vezi sa ovakvim kreditima.
I u situaciji kada je na prvostepenom sudu već postojalo raspoloženje da treba udovoljiti svim tim zahtjevima protiv banke, Vrhovni sud FBiH u potpunosti je prihvatio svu moju argumentaciju i dao obavezujuće mišljenje da su tužbeni zahtjevi pravno neutemeljeni. Na taj način cijela situacija se okrenula tako da su ovdje banke u odnosu na “švajcarce” prošle savršeno. Za razliku od Hrvatske gdje su banke bile obavezane da snose određen dio troškova, kod nas su banke prošle čisto, tako da nisu imale nikakve štete od švajcarca. Ni u jednoj od tih gore navedenih serijskih tužbi u kojima smo branili interese banaka, nijedna banka nije bila u obavezi da plati bilo šta. To smatramo našim velikim uspjehom.
PDV-om PO KARTIČARSTVU
• U ovom trenutku aktuelan je problem rješenja Uprave za indirektno oporezivanje kojim se vrši razrez PDV-a na usluge koje bankama pružaju inostrane kartičarske kompanije a ranije se nisu obačunavale. Možete li bliže pojasniti taj problem i načine da se on riješi?
– To je zaista ozbiljan problem. Ne mislim za banke, već za osnovne principe funkcionisanja pravnog sistema. Tu se desilo nešto što apsolutno ne bi smjelo da se desi. Poći ćemo od toga da se Zakon o PDV-u koji se u odnosu na relevantnu materiju nije promijenio od dana kada je donesen pa do danas. Imate činjenično stanje koje je potpuno nepromijenjeno. Imate Upravu za indirektno oporezivanje koja 20 godina smatra da nešto nije oporezivo, izdaje čak i mišljenja da nije oporezivo. Onda odjednom, preko noći, pri čemu se, kao što sam rekao, ništa nije promijenilo, Uprava zauzima stav da su usluge koje VISA i Mastercard pružaju domaćim bankama postale oporezive. Materija je vrlo opširna da bi se detaljno objašnjavala, ali ukratko, sve se svodi na to da su finansijske usluge oslobođene od plaćanja PDV-a i da su do sada usluge koje VISA i Mastercard pružaju domaćim bankama tretirane kao finansijske usluge. Odjednom imamo novi stav UIO da usluge koje pružaju VISA i Mastercard po našem zakonu nisu finansijske usluge i da treba na njih plaćati PDV. Banke dolaze u jednu apsurdnu situaciju, jer kartičarsko poslovanje jeste finansijska usluga, pa banka ne može obračunati PDV korisniku kartice. A sada, pošto banka treba platiti PDV na usluge koje banci pružaju kartičarske kuće, jer to po UIO nije finansijska usluga, banka treba da snosi teret plaćanja PDV-a iako nije krajnji korisnik. Na ovaj način se dolazi u potpuno apsurdnu situaciju koja je protivna osnovnim principima indirektnog oporezivanja, da banka koja nije krajnji korisnik usluge mora da snosi teret PDV-a.
Međutim, najviše je, po meni, sporan način postupanja. Kada se vrši kontrola poslovanja banke, dođu inspektori u kontrolu, i ako kontrolom utvrde da nešto nije uredu i razrezuju dodatnu poreznu obavezu, što bi bio normalan način postupanja. Međutim, ovdje se dešava nešto sasvim drugo jer navodna nepravilnost u obračunu PDV-a nije utvrđena kontrolama banaka, nego je neko iz centrale UIO dao nalog da se takav porez razreže.
Kao drugo, nikada banke nisu imale kontrolu istovremeno. Jedna banka se kontroliše ove godine, druga kasnije, pa su periodi kontrole u kojima je redovna kontrola vršena padali kod različitih banaka u različito vrijeme. Sada se sve vrši odjedanput i pošto se uvijek kontroliše period od posljednje kontrole pa do danas, kod pojedinih banaka je taj period bio godinu dana, dok je kod nekih bio pet godina. Dakle, sada se svima razrezuje PDV, ali se nekoj banci razreže samo godinu dana unazad, a nekoj pet godina unazad.
A ono što je najgore od svega, ne bih da insinuiram ali je krajnje simptomatično, da bez obzira što je postupak kontrole kod neke banke trajao dva-tri mjeseca, kod neke godinu dana, svi su završeni u istom trenutku. I sve banke istog dana ili u dva do tri dana razlike dobijaju rješenja da su dužne da plate taj PDV. Žalba ne zadržava plaćanje PDV-a, a plaćanje pada tako da su banke dužne da novostvoreni dug uplate par dana prije nego što dospiju na plaćanje obveznice Republike Srpske na Bečkoj berzi. Ja ne mogu da kažem da je to povezano, ali prevelika je slučajnost da se sve to desi na taj način. Ako se oporezivanje u državi bude vršilo na način da se puni državna kasa onda kada državi trebaju pare, ne vodeći računa o tome treba li nešto platiti ili ne treba, onda je to katastrofa za državu.
Pitali ste me kako će završiti. Vrlo je neizvjesno kako će završiti, a prema mojim kontaktima sa bankama – one su spremne da idu do kraja. O ovome je obaviješteno i Vijeće ministara BiH, a čini mi se da ni UIO a ni država ne shvataju šta ovo znači i kakve posljedice može imati za državu. Banke imaju mogućnost da nakon okončanja upravnog postupka vode upravni spor pred Sudom BiH, ali ja baš i ne vjerujem previše u ishod pred tim sudom, jer iz moje dosadašnje prakse, taj sud se prilično poltronski odnosi prema UIO i povlađuje im čak i u onim situacijama kada za to apsolutno nema mjesta. Imam utisak da je taj sud pogrešno shvatio koncept upravnog sudovanja jer upravno sudovanje svugdje u svijetu postoji da bi se obezbijedilo da država ne zloupotrebljava upravni postupak na štetu građana. Dakle, ideja je da štiti građane od države. Imam utisak da je taj sud, nažalost, pogrešno shvatio da on treba da štiti državu od opravdanih zahtjeva građana. Tako da ne znam kako će cijela stvar proći pred tim sudom. Puno više povjerenja imam u Ustavni sud BiH koji se prije dvije-tri godine, po mojoj apelaciji, prvi put upustio u rješavanje poreznih stvari i pokazao veliko razumijevanje za nezakonito postupanje i poreznih organa i Suda BiH. Tako da očekujem da je vjerovatnost uspjeha pred tim sudom daleko veća.
Ali na kraju preostaje mogućnost vođenja postupka pred tzv. Vašingtonskom arbitražom za zaštitu stranih investicija gdje je situacija potpuno čista. Sve banke sa stranim kapitalom u BiH su pod zaštitom bilateralnih ugovora kojima se štiti strana investicija i u kojima je ugovorena nadležnost te arbitraža za rješavanje ovakvih sporova. Način postupanja UIO definitivno krši obaveze države iz tih bilateralnih sporazuma. A ako bi došli u situaciju da moramo pokretati taj arbitražni postupak, tužena bi bila država Bosna i Hercegovina i po osnovu naknade štete, kazne i zateznih kamata, ona bi morala platiti dva do tri puta više od onoga što je sada naplatila od banaka. Pored toga, postoji i strašan reputacioni rizik za državu, jer u situaciji kada nije došlo do izmjene u propisima niti u činjeničnom stanju, a nakon 20 godina UIO samovoljno promijeni mišljenje, postavlja se pitanje gdje je tu pravna država, gdje je tu zaštita stranih investicija i stabilnost? Realni rizik je da će biti oboren kreditni rejting države.
Ako pogledate bilo koji izvještaj o radu Porezne uprave i UIO, svaki od njih kao mjerilo uspješnosti navodi podatke o tome kako je više naplaćeno nego prošle godine. Krajnje je vrijeme da se shvati do to nije suština oporezivanja nago oni treba da se organizuju tako da se porez naplati onda kada treba da se plati, a ne da se naplaćuje kada za to nema nikakvog osnova i samo radi toga da se popune rupe u budžetu.
SPECIJALIZACIJA STVARA RED
• Zbog prenošenja iskustava iz banaka-majki ali i adekvatne regulative i reakcija Centralne banke BiH, vlasti i regulatornih agencija, bh. bankarski sektor je vrlo stabilan i jak. Vi ćete, međutim, vjerovatno i dalje imati puno posla jer radi se o vrlo dinamičnoj oblasti u koju su uveliko ušle i kriptovalute, i blockchain, i internet bankarstvo, i drugi produkti tzv. IV industrijske revolucije. Kako, za kraj, vidite budućnost i kako se vi kao advokatsko društvo za nju spremate?
– Kako se razvija bankarski posao i kako se širi bankarska djelatnost, tako na određen način i mi moramo razvijati svoju djelatnost. Bankama se nameću sve veće obaveze s ciljem sprečavanja pranja novca, ali od njih se katkada traže kontrole nekih stvari koje jednostavno nisu njihov posao. Recimo, kada odem u banku, da bi mi banka isplatila dobit sa mog računa, traži se da im dostavim bilanse iz kojih je vidljivo postojanje dobiti ali još dodatno traži da donesem i potvrdu Porezne uprave da nemam poreznih obaveza. Ne vidim kakve veze banke imaju sa kontrolom plaćanja poreza i nije jasno zašto im se nameće obaveza da se time bave, a nameće im se mnogo toga što nije njihov posao. I onda iz bojazni da ne dođu pod sankcije agencije za bankarstvo, banke ponekad idu čak i preko onoga što im je propisano.
A često se susreću i sa krajnjim nerazumijevanjem. Dat ću vam još jedan primjer. Maločas pominjana banka koja je, recimo, odbila da primi novac od berze jer mu ne prepoznaje porijeklo, dolazi pod udar Konkurencijskog vijeća koje kaže da se time krši pravo konkurencije. A kako može kršiti konkurenciju ako je logično da konkurencija može postojati samo između dozvoljenih djelatnosti? Ako meni zakon zabranjuje da primim novac bez mogućnosti identifikacije pošiljaoca, onda to odbijanje prijema ne može biti kršenje konkurencije.
Sve u svemu, dosta je nerazumijevanja a problem predstavlja i činjenica da se bankama na upite ne nude adekvatni odgovori. Naime, često se banke obraćaju za mišljenja agencijama i poreznim upravama, međutim, rijetko dobiju kvalitetnu preporuku kako da postupe u određenoj situaciji. Često su u situaciji i da budu sankcionisani zbog toga što su postupili po tako dobivenim mišljenjima jer je u međuvremenu onaj koji ga je dao promijenio svoje stavove. Ako ijedna djelatnost nastoji da što više radi po zakonima – to je bankarstvo, pa je logično da su neuređene situacije za njega ozbiljan problem.
Da vam na koncu odgovorim. Uvijek se pojavljuju novi problemi i koliko god banke širile djelatnost i ulazile u nova područja, toliko postoji naša obaveza da ih pratimo u cijeloj toj priči. Mi imamo razvijenu specijalizaciju u okviru advokatskog društva jer ne postoji nijedan advokat opšte prakse koji zna sve i radi sve. Svako ima neku svoju specijalizaciju pa se drži nje i prati sve novo što se dešava u okviru te specijalizacije. Upravo je to način i da se prate banke. Nije to više samo pitanje pravne nauke, znanja, poznavanja propisa, nego morate i tehnološki poznavati oblast koju pravno pokrivate. Morate znati kako ona tehnološki funkcioniše, jer kako ćete npr. pratiti internetsko bankarstvo i poznavati propise ako vam nije do u detalj poznat mehanizam po kojem ono djeluje. Kako možete rješavati spor oko kripto valuta ako ne znate sve o tome kako se to tehnički dešava. Advokatura je tu prilično fleksibilna, mi se prilagođavamo novom problemu i nastojimo da znamo što više o toj novoj materiji da bismo rješavali problem. Nažalost, sa sudovima to drugačije, oni žive u nekoj zamrznutoj varijanti i vrlo je teško kad se pojave nove stvari. Puno je veća razlika u kvalitetu presuda u nekim klasičnim stvarima koje su prisutne godinama. Tu je praksa iskristalizirana i samo je pitanje pravilno poredati činjenice i primijeniti propis. Međutim, kada se pojave neke stvari sa kojima se sudovi ne sreću redovno, onda tu nastaje problem. Da bude jasno, ne smatram odgovornim sudije, oni postupaju u okviru postojeće organizacije u kojoj se svi predmeti dijele svima. Ali da neko organizacijski postavi stvari u vezi specijalizacije sudija za određenu materiju, enormno bi se povećao i kvalitet presuda. Dok sudija u upravnom sporu ne bude specijalizovan za poreze i ne bude znao više od inspektora UIO, nema tu kvalitetne presude i to je poenta priče.
